Novosti

Politika

Grahom o zid

Hrvatska realnost za Prvi maj svodi se na reklamu s roštiljem i pivom, uz prelet eskadrile polovnih Rafalea i posjetu državnog vrha Okučanima, pored generičke čestitke za Praznik rada. Uostalom, nema razloga da postupe drukčije, ako su po to i sindikalni lideri ovih dana išli na Mirogoj

Large prvi maj borna jaksic

Dijeljenje porcija graha u Osijeku (foto Borna Jakšić/PIXSELL)

Jedna domaća komercijalna reklama uoči ovoga Prvog maja nedvosmisleno je upućivala na zauzimanje izričitog stava u vezi s tim praznikom: ležaljka u vrtu, roštilj i pivo. Nešto od toga spadalo je i u zastupani proizvod, ali nama je ovdje zanimljivije to čime je on reklamiran kad je Međunarodni praznik rada posrijedi. Od toga dana, sva je prilika, ostali su samo odmor i razonoda kao vrijednosti do kojih i dalje treba držati. Odnosno, dvije od one tri slavne osmice iz Chicaga prije 138 godina, a treća je iz javnog prostora izbačena skupa s dijalektičkim materijalizmom.

Nije rad nestao, jasno da ne, ali se politički i simbolički odnos prema njemu pretvorio u nešto drugo, i transformaciju nastavlja doživljavati stalno. Uvjeravamo se u takav proces kroz proglase stranaka i javljanja dežurnih televizijskih izvjestitelja, pa nam taj praznik lagano zadobiva izgled turističke manifestacije bez turista. Ili, u svakom slučaju, bez onih stranih, dok se domaći ionako broje na prste, ne računajući one koji su iz socijalizma izašli s vikendicom.

Običnoj raji, penzionerima i nezaposlenim, svima kojima puki roštilj znači luksuz, za simbol Praznika rada namijenjena je tzv. svečana povorka. Grah s javnog kazana postao je mjera karitativne srdačnosti lokalnih političara, čin gazdinskog milosrđa umjesto svečarskog obroka u radničkom zajedništvu i evokaciji klasnih bitaka. A sama povorka, na prvome mjestu u Hrvatskoj, ili na prvome mjestu u vijestima Hrvatske radiotelevizije, to je ona maksimirska. Za nju se ove godine najprije čulo kad su se pojedini sindikati konfrontirali oko toga treba li joj uopće pristupiti, sazvati radnike u nju.

Jedan pristup bio je možda više defetističan nego ciničan, a drugi je inzistirao na tome da se maksimirska pozornica ne smije prepustiti vlastima, ili da se od proslavljanja borbene radničke tradicije ne smije odustati. Nezavisni hrvatski sindikati, jedna od najvećih središnjica, otkazali su svoj udio u toj svečanosti. Njihov predsjednik Krešimir Sever nazvao je povorku besmislenom, jer "hrvatsko društvo ne pokazuje interes za radničke akcije". S druge strane, tajnik Novog sindikata Tomislav Kiš poručio je da bi se radnici ipak morali i ovaj put okupiti u redu za tu "sirotinjsku hranu" koju su "više nego zaradili".

No to je tek, rekosmo, simbolika; ona definitivno ima svoj izuzetan značaj, ali samo onda kad nije sve ostalo na njoj. Hrvatske sindikalne središnjice zaglavile su u povijesno itekako poznatom stanju inertnosti naspram sistema, zauzdane legislativom koja ih usmjerava ka međusobnoj kompetitivnosti. Umjesto da se bore protiv diktata tržišta, i to prvenstveno tržišta rada, u prilično farsičnom ishodu zatekli su se usred tržišnog nadmetanja s radničko-predstavničkom konkurencijom.

Izostala je tako njihova akcijska podrška odlučnijim, netom stasavalim žarištima radničkog otpora, a svakako nema primjera masovnijih sindikalnih uspjeha u bilo kojem vidu. Povrh svega, strani radnici kao goruća politička i ekonomska činjenica padaju im na slijepu pjegu. Oni ne plaćaju članarinu, završavaju nezaštićeni poput gastarbajtera u reportažama Güntera Wallraffa, i nitko ih neće pozvati na prvomajsku svečanost niti im se pridružiti na novogodišnjoj. Hrvatska nema alternativnu organizaciju nalik slovenskoj Delavskoj svetovalnici, kakva bi terenski priskočila upomoć tolikim Nepalcima i Bosancima.

Zato ima glavne radničke predstavnike koji su o Prazniku rada iznova položili vijence "za sve žrtve radničke borbe, poginule radnike i hrvatske branitelje" kod središnjeg križa u Aleji branitelja na Mirogoju. Valjda misle da povinovanjem nacionalnom sentimentu mogu ojačati socijalno-politički svoj rejting. Nikad im neće biti jasno zbog čega se događa nešto upravo obrnuto, a u krajnjoj liniji ni zašto im "društvo ne pokazuje interes". No lijepo bi još sve i bilo da postoje snage drugog tipa koje progresivnije tretiraju društveni razvoj s obzirom na opreku kapitala i rada.

Na kolege s Prisavlja više nećemo trošiti prostor, ali ne bi smisleno bilo da propustimo navesti slučaj najvećeg privatnoga radijskog izdavača, Media servisa. U emisiji "Intervju tjedna" oni su prvomajski termin ustupili predsjednici Hrvatske udruge poslodavaca Ireni Weber. Nedostajalo je samo da mediji po uzoru na Aleksandra Vučića popljuju one radničke žrtve koje bi sindikati potom ionako umivali na pogrešnoj adresi. "Baš me briga šta su mislili radnici u Chicagu. Čovek mora da radi više", rekao je Vučić uoči ovog Praznika rada. Predsjednik Republike Srbije izjavio je to na valu reforme u npr. Grčkoj, kojom se tamošnjim radnicima nameće šestodnevni radni tjedan. Nemojmo se pritom zavaravati, ni Hrvatska ne uzima mnogo u obzir kvalitetnije primjere državnog odnosa prema radnicima. Šampionski regresivni porezi, u okviru EU-a, najuvjerljivija su hrvatska zastava i kravata po kojoj smo zaista prepoznatljivi. A vodeća pak naša opozicija, socijaldemokratska, ni po čemu, pa ni po tzv. zagovoru, nije socijalnija od konzervativne, unekoliko demokršćanske vlasti.

U potrazi za ostacima ljevice po ovoj zemlji nekadašnjeg socijalističkog, s vrha osujećenog samoupravljanja, naći ćemo ju eventualno, bar što se stranaka tiče, na izlaznim vratima Sabora. Ispraćanjem stranke Radnička fronta, tj. zastupnice Katarine Peović, radništvo je ostalo bez jedine sistematične parlamentarne borkinje za njihov interes. Štoviše, nije u pitanju tek ispraćaj, nego više izbacivanje uslijed lančanog predizbornog razdora. Pisali smo već o nekoaliranju lijevog centra i ljevice prije izbora, čime su izgubili ukupno osam zastupničkih mjesta, ujedno iole upotrebljiviju poziciju za sastavljanje vlasti.

Odgovornost za takvo spektakularno ispaljivanje metka u vlastito koljeno neprijeporno ide SDP-u, zatim stranci Možemo. Potonja druga snaga hrvatskoga lijevog centra ostaje razapeta između neiskorištenog društvenog potencijala i svog pogleda na svijet politike. Indikativna je u tom svjetlu jedna novija primjedba Možemovog nositelja liste za europarlamentarne izbore, Gordana Bosanca, na temu potrebe vraćanja kvota za uvoz strane radne snage o kojoj je protekcionistički kazivala Peović. "Realnost je da će Hrvatska i dalje biti u velikoj potrebi za stranom radnom snagom", rekao je, "i sve priče koje čujemo od nekih političkih aktera kako to treba preko noći zaustaviti, promašene su priče."

No ako i postoji lijevi argument protiv vraćanja kvota, onda to nipošto ne može biti zatečena tobožnja realnost. Ona jednostavno nije nekakva apstraktna i bogomdana neumitnost, nego živa ekonomsko-politička situacija naturena s pozicije vlasti popustljive prema interesu kapitala. Sadržaj politike i jest mijenjanje realnosti, uređivanje odnosa prema ovim ili onim interesima društva i njegovih pojedinih skupina.

Ograničenja na koja pristaje lijevi centar ipak dakle nisu inherentan limit same politike, čak sasvim ni one liberalno-demokratske, nego takvog stranačkog profila. Pritom je fatalna zabluda uvjerenje da se obaranje cijene rada može zaustaviti uz angažman stranih radnika, ako su oni suštinski i pozvani da dođu ovdje zbog održanja te vrijednosti što nižom. Naravno, to ne samo u Hrvatskoj, nego maksimalno široko, definitivno unutar EU-a, a po mogućnosti globalno. Desnica će to nazvati projektom tajnovite, ali planetarne zamjene stanovništva, dok će centar, i lijevi i desni, pribrano kazivati o realnosti.

Hrvatska realnost za Prvi maj svodi se tako na onu reklamu s početka, uz prelet eskadrile polovnih Rafalea i posjetu državnog vrha Okučanima zbog godišnjice vojno-redarstvene akcije "Bljesak", pored generičke čestitke za Praznik rada. Uostalom, nema razloga da postupe drukčije, ako su po to i sindikalni lideri ovih dana išli na Mirogoj. Rješenja ni pomoći ionako ne bi ni moglo biti isključivo od sindikalizma ili nevladino-udrugaškog aktivizma, kamoli od parlamentarne scene.

Bez pomnog osluškivanja i pridruživanja svakom proboju otpora koji dopire odozdo, uvjetovan egzistencijalnim nedaćama, neće biti ni prvomajske borbe ni socijalno boljeg sutra. Uzdajmo se u protivnom radije u komercijalne oglase, jer oni nude barem potrošačku utjehu po diskontnim prazničnim cijenama. Ili ga slavimo radno i svečano, kao što se nekoć govorilo, npr. pišući tekstove za novine i društvene mreže o svemu onome što nam Praznik rada danas više nije, a navodno bi mogao biti.

Potražite Novosti od petka na kioscima.
Informacije o pretplati pronađite ovdje.

Politika

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više