Rođeni ste u Kalansuvi, gradiću unutar međunarodno priznatih izraelskih granica. Prema jednom narativu palestinski građani Izraela su integrirani i ravnopravni, prema drugom su potlačeni kao i ostali Palestinci?
Palestinci u Izraelu služe za stvaranje iluzije demokracije i iluzije kako za razliku od okupirane Zapadne obale unutar Izraela navodno nema aparthejda. Zapravo služe za legitimaciju nepravde i rasizma. Kolektivna prava od izraelske Deklaracije nezavisnosti 1948. pripadaju isključivo Židovima pa je uveden dugačak niz diskriminatornih zakona. Zatiralo se pravo Palestinaca na kulturu i obrazovanje te negirao njihov identitet. Dio toga je i termin "izraelski Arapi", koji implicira da su korijeni te zajednice u Izraelu, da ona pripada Izraelu i da nije autohtona, što je razrađen izravan pokušaj da ju se neutralizira i podčini.
Neravnopravnost se vidi u količini sredstava uloženih u razvoj židovskih i palestinskih područja, u nejednakoj kvaliteti škola i drugih usluga. Palestincima je nakon 1948. oduzeto više od 73 posto privatnog zemljišta. Tada je u Kalansuvi živjelo 2.500 ljudi, a danas njih 26 tisuća živi na istom području, ispresijecanom autocestama koje služe isključivo potrebama židovskih naselja izgrađenih na našoj zemlji. Palestinci ne dobivaju dozvole za gradnju, dok se kuće proglašene ilegalnim po zakonu automatski određuju za rušenje iako su izgrađene na privatnom posjedu. To je politika getoizacije. Cilj je život učiniti nepodnošljivim i stanovništvo prisiliti na iseljavanje. I "zakon o državi-naciji" iz 2018. jasno upućuje na to da je riječ o državi koja je "demokratska" samo za Židove.
Što to još znači u svakodnevnom životu?
Propisi su usmjereni posebno protiv naše zajednice, poput zakona koji policiji i vojsci omogućuje proizvoljno zaustavljanje i pretraživanje. Palestinske institucije ne mogu dobiti nikakvu potporu ukoliko govore o Palestini ili Nakbi (protjerivanju Palestinaca 1948., op. a.). Protuteroristički zakoni šalju vas u zatvor već i zbog objave na Facebooku. Uznemiravani ste, ucijenjeni, progonjeni. Nećete biti prihvaćeni ni ako se asimilirate u "izraelske Arape". Oni nikada neće biti Židovi, a gotovo svi izraelski političari raspiruju strah od te "pete kolone" i "demografske otkucavajuće bombe", koja čini 20 posto stanovništva.
Gotovo polovica arapskog stanovništva živi u siromaštvu, većina mladih ne dovršava školovanje, a kronično nedostaje ikakvih društvenih sadržaja. To vrlo dobro znam jer sam, nakon što sam diplomirao, od 2015. vodio alternativni kulturni centar u gradu Tajbeu. U takvom okružju cvjetaju kriminalne bande, kojima se okreće sve više mladih, a ciljano ih podupire i država. Sudionici političkih prosvjeda bit će pohapšeni bez iznimke. Istovremeno, policija i izraelske obavještajne službe olakšavaju trgovinu oružjem i narkoticima te su povezane s arapskim mafijaškim bosovima. Prošle godine bilo je više od 200 unutararapskih ubojstava. Taj broj raste sve godine, a vrlo malo slučajeva je riješeno.
Radite kao kustos u Zakladi Quattan u Ramali na Zapadnoj obali. Vidite li mogućnost društvene promjene?
Nikakva promjena neće doći od etabliranih aktera. Arapske političke stranke u Izraelu desetljećima nisu postigle doslovce ništa, što pokazuje koliko je uzaludno pokušavati mijenjati sustav iznutra. Potpuno obespravljeni, mladi nemaju nimalo povjerenja u njih. Na Zapadnoj obali Fatah i Palestinska samouprava (PA) obavljaju prljavi posao za Izrael. PA je sastavljena od 70- i 80-godišnjaka i služi kao sredstvo okupacije. Ona ne može predstavljati budućnost palestinskog projekta i treba biti demontirana. Pomoći može samo masovni ustanak na Zapadnoj obali koji bi potpuno prekinuo "normalno" funkcioniranje. Pritom mislim isključivo na nenasilne metode. Palestinci svakako imaju pravo na oružani otpor, međutim, na svako nasilje bit će krajnje ekstremno uzvraćeno.
Posljednju eksploziju nasilja pokrenuo je Hamas, ubivši u napadu 7. listopada više od tisuću Izraelaca, nakon čega je u izraelskoj odmazdi dosad ubijeno više od 30 tisuća Palestinaca.
Odbijam tezu svjetskih medija kako su ti događaji započeli 7. listopada. To je posve izolirano iz konteksta. Zašto se ne govori o 17-godišnjoj blokadi Gaze ili o zračnim udarima Izraela na Gazu samo tjedan ranije? Predlažem nezavisnu istragu zasnovanu na vladavini prava i pravdi tako da sve strane odgovaraju za svoja djela. Politički nisam svrstan uz Hamas. No jesu li svi Palestinci koji su 2006. demokratski birali Hamas teroristi? A čak i da zanemarimo sve rečeno i višedesetljetnu izraelsku okupaciju. Je li ovo što se od 7. listopada događa proporcionalno?
U svjetskoj javnosti se raspravlja provodi li se u Gazi genocid, što Izrael i njegovi saveznici žestoko osporavaju.
Radi se o sustavnim napadima na stanovništvo. Države se obraćaju Međunarodnom sudu pravde dokazujući da se radi o genocidu. Smatram da aktualni jezik međunarodnog prava uopće ne uspijeva izraziti naše iskustvo – amalgam aparthejda, kolonijalizma, okupacije, etničkog čišćenja i genocida. No čitava rasprava potpuno je pogrešno usmjerena i suvišna te zaobilazi presudnu činjenicu – da ovo treba zaustaviti. Ako to ne želite zvati genocidom, nemojte. Ali znači li to da, ako nema genocida, nije potreban embargo na dostavu oružja Izraelu? Da nije potrebno zaustaviti masovno ubijanje?
Kako međunarodni pokret solidarnosti s Palestinom najviše može pripomoći?
Potrebno je hitno primirje, a ono je moguće samo međunarodnim pritiskom. Na državnom nivou vidimo da zemlje poput Španjolske namjeravaju priznati Palestinu. Na društvenom nivou postoje brojne akcije, od studenata na Sveučilištu Columbia u New Yorku do Venecijanskog bijenala. One mijenjaju način na koji se vodi rasprava i razotkrivaju lažnost izjednačavanja antiizraelskog ili anticionističkog stava s antisemitizmom. Naročito u Sjedinjenim Državama velik dio pokreta solidarnosti čine upravo Židovi. Možete pritiskati političare da uvedu embargo na oružje i sankcije te prema bojkotu gurati pojedine institucije, uključujući akademske.
Bili ste angažirani u kampanji za zajedničku demokratsku državu svih koji žive od rijeke Jordan do mora. Kako vidite rješenje?
Nikad nisam vjerovao u dvodržavno rješenje s palestinskom državom pored Izraela. To je bila politička diverzija. Izrael je neposredno nakon Sporazuma iz Osla počeo širiti naselja na Zapadnoj obali i nije krio da želi sav teritorij između rijeke i mora. Ideja zajednička države značila je ustavnu demokraciju koja bi jednako štitila prava svih. Kolektivni identiteti bili bi važan dio, ali iz njih ne bi proizlazila posebna prava i država ne bi bila etnoreligijski određena. Naravno, bila bi potrebna faza tranzicijske pravde kao u Južnoj Africi ili Ruandi.
Mislim da nema lokalnog rješenja. Čitav aktualni oblik vladavine posljedica je kolonijalizma uspostavljenog u korist Europe. Ogroman niz zemalja diljem svijeta nema koristi od sustava nacija-država, nego pate zbog represije, siromaštva, eksploatacije. Trebamo se usuditi koristiti maštu i zamisliti ideju oslobođenja regije od strukture nacije-države. To bi bio akt istinske dekolonizacije. Novi poredak zaustavio bi krug nasilja. Naglašavam da se on ne odvija između jednakopravnih strana. Također, štitio bi pravo Židova na samoodređenje isključivo kroz garanciju slobode Palestinaca. Židovska nacija treba uživati sigurnost i blagostanje, a njena veza s Palestinom je neporeciva i nevezana za europsku krivnju zbog Holokausta.
Današnji supremacistički, rasistički izraelski sustav nije nikakav uspjeh, nego najveći uzrok antisemitizma. Možemo li zamisliti samoodređenje jedne nacije koje ne ukida samoodređenje one druge i humanu zajedničku budućnost? Izloženo zvuči kao fantazija, no moja uloga jest da otvaram prostor za maštu i kreativnost. Kroz povijest smo svjedočili idejama koje su mijenjale političku i društvenu stvarnost, a jedna od njih je i cionizam. Činjenica je da ovo što govorim trenutno nije zasnovano na realnosti. Ali ne zaboravimo da je postojeća realnost užasna.
