Mannequin Pussy: I Got Heaven (Epitaph)
"I Got Heaven", nedavno izašli album četvrti album filadelfijskog benda Mannequin Pussy, dočekan je gotovo univerzalnim pohvalama. Proizašao iz hardcore punk scene, bend je polako širio svoj zvuk indie i alt rock utjecajima iz devedesetih kojima je dodatno naglašena karizma i energija pjevačice i gitaristice Marise Dabice. Nastao u suradnji s Johnom Congletonom, jednim od najproduktivnijih producenata gitarske glazbe posljednjih petnaestak godina, album predstavlja pažljiv balans između sirove energije i pop instinkta.
Deset pjesama u pola sata omogućava dinamično i kompaktno slušanje lišeno aktualnog trenda pretrpavanja materijalima kako bi se udovoljilo zakonitostima streaminga. Uvodna, naslovna pjesma predstavlja svojevrsni manifest albuma, s obzirom na to da ga kroz svoje tri minute otvara nesmiljenim pismom namjere, kako tematske tako i glazbene. Dabice je dosadašnje i buduće djelovanje svog benda ekstrahirala u koktel bijesa, nade i prkosa. Ostatak pjesama zapravo predstavlja razradu njenih suprotstavljenih, zapaljivih i vrlo često iznimno intenzivnih emocija. Često navođene usporedbe s Hole i njihovim "Live Through This" stoga nimalo ne čude, ali je krajnji rezultat ipak bliži katarzi nego destrukciji.
Chastity Belt: Live Laugh Love (Suicide Squeeze)
Vošingtonski Chastity Belt bave se sličnim postadolescentskim egzistencijalnim temama poput odrastanja, slobode i osjećaja besciljnosti, a i glazbenu inspiraciju crpe iz sličnog razdoblja kao i Mannequin Pussy. Međutim, emocionalni raspon njihovog "Live Laugh Love" namjerno je uži i definiraniji od izboja "I Got Heaven". Glavna autorica Julia Shapiro i ostatak benda svojim vokalnim harmonijama i "paučinastim" gitarskim melodijama upotpunjenima prstohvatom shoegaze izmaglice kreiraju koherentnu, hipnotičku atmosferu na rubu melankolije i rezigniranosti kakva bi se u ranim devedesetima s lakoćom opisala derogativno-pohvalnom oznakom slacker.
Najveća vrijednost albuma je upravo u toj neobjašnjivoj lakoći Chastity Belta da osjećaj izgubljenosti i besciljnosti pretoče u pjesme koje, paradoksalno, zvuče promišljeno i strastveno. Ključ takvog razvoja možda se krije i u činjenici da Shapiro nikad ne dopušta da prigušeni vokalni manirizmi i naglašena teksturiranost do kraja prekriju čvrste, vrlo klasične "strofa-refren-strofa" strukture koje čuvaju album od teritorija pretjerane rasplinutosti.
Sheer Mag: Playing Favorites (Third Man Records)
Sheer Mag, još jedan filadelfijski bend, predvođen impresivnim vokalom Tine Halladay ni na svom trećem albumu nije do kraja ispunio svoj potencijal. No to zapravo nije kritika. Ima nešto šarmantno u činjenici da bend ne uspijeva ili ne želi do kraja ispolirati svoju potentnu kombinaciju garage punka, klasičnog rocka iz sedamdesetih i power popa. Pritom bi bilo lako prstom uprijeti u nedovoljno snažan i prepoznatljiv autorski rukopis, no pitanje je ima li takvo nešto bend poput Sheer Mag uopće na umu.
Objavljen za Third Man Records, izdavačku kuću poznatog retofetišista Jacka Whitea, "Playing Favorites" zvuči u skladu sa svojim naslovom. Sheer Mag je rijedak tip benda koji bi istodobno mogao svirati i na vjenčanjima i u skvotovima, a svaki fleetwoodovski pozadinski vokal, disco bas linija ili power pop rif ponajprije je u službi zarazne, nepretenciozne energije. Postoji li neka dublja poruka u njihovom opusu, ona se nalazi upravo u tom spretnom i veselom pastišu koji funkcionira kao eskapistički portal u neki drugi, svjesno iskričavi, ali nepostojeći svijet.
